Ovo je moj svijet - jedan, jedini i neponovljivi

Kao uvijek, sjedim u busu i čekam da napokon bus krene. Dok sjedim i jedem kinder bueno, koji sam kupila samo zbog akcije u Tisku, odlučim ga nazvati. Iako niti sama nisam više pametna koliko je to dobra ideja. Zovem jednom. Ne javlja se. Ponovno zovem. Ista stvar. Pošaljem poruku. Ništa. Ruku na srce, navikla sam, ali zbunjuje me. Tvrdi kako veza mora biti iskrena, otvorena, a sve više primjećujem da čim nešto mu smeta, on kao da nestane sa lica Zemlja. On je taj koji ne želi razgovarati, a ne ja.

Razmišljajući o tome, pitam se...Koliko ustvari se mogu osloniti na nekog? Na njega? Bez obzira što mi je dečko i što mi uporno tupi kako ćemo zauvijek biti zajedno. Pomalo je ta teorija smiješna. Ne može tvrditi takvo što, ako uvijek nestane, ako nikad se ne javi i naravno, ako se ne vidimo po sedam do deset dana. Možda čak nije niti to toliko problem, koliko je to da u meni kao da je splasnula sva ta ljubav (ako je uopće tako možemo nazvati) i kao da ne osjećam ono nešto. Katkad , dok se probudim ujutro, pitam se...Volim li ga? Ili je saželjavanje? Što mi je? I on je zbilja dobar, drag, zgodan, sladak, lijep, pažljiv...ali ima ta nit , ta nijansa koja me uporno odbija i koja mi neda da ga volim onako kako zaslužuje svaki čovjek na ovoj planeti. Ne i ne, kaže srce. No i razum. Sve u meni odbija ga. Osjećam kao da nismo na istoj valnoj duljini. Dok mu nešto pričam, živcira me što me gleda kao tele u šarena vrata i klima glava. Sve češće mi se čini da gleda kroz mene. Isto tako, primjetila sam koliko ne zna izraziti svoj stav. Opsjednut je nekim knjigama o samopomoći i kojih uporno koristi rečenice u komunikaciji. Ponekad imam dojam da možda nije baš sto posto normalan. Ne smatram da vrijedi manje, ali smatram sve više da nije za mene. S druge strane, da li je uistinu lako to tvrdi i mrtvo hladno otići kao da ništa nije bilo? I dok sagledam sve...iz jedne druge perspektive, da li je zaslužio kraj? Nisam sigurna više. Ustvari često nisam sigurna. Ponašam se kao povremena kiša, koja padne kad želi, pa donese velike posljedice. Tako i ja, danas ga želim, sutra ne. Ako ga imam, ponašam se kao da mi je svejedno, ako ga nemam...plačem. Ali, ruku na srce, plačem li zato što sam sama bez ikog? Ili zato što nema baš njega?

U životu...bila sam jednom zaljubljena.
Prije gotovo godinu dana. Izašla sam sa svojom najboljom prijateljicom N. u INbar. Naravno. To je bilo mjesto gdje smo ona i ja često znale izaći. Zapravo, čak ni nismo tamo išle zato što je klub pretjerano super, već zato što nam se uvukao pod kožu. Navikle smo tamo izlaziti.

Sjećam se. Bio je 3. mjesec. Proljeće. Rano proljeće. Dok je N. uživala plesajući, meni te noći stvarno nije raspoloženje bilo na mjestu. Stala sam pokraj stola kao ukipljena i pitala se čemu sve to. Razmišljala sam koliko me izlasci znaju deprimirati. Možda zato što se uporno ne mogu opustiti nekad, već razmišljam što me sve čeka sutra kad se probudim tek oko 12 sati popodne. U uskoj crnoj haljini, sa čipkastim ružicama, crnim najlonkama i previsokim štikalam, stajala sam nepomično. Poprilično mi se spavalo i dosađivala sam se. U cijeloj zbrci misli, pomiješane sa dozama umora...gledala sam oko sebe.

Primjetim netko mene gleda. Visok, jak, upadljivo zgodan, sa neobičnom veličinom ušiju, ali opet privlačnim. Sa sitnijim ali slatkim okicama i sa predivnim usnama. Pogledam ga, a on mi se nasmije. Okrenem glavu. Čekaj, meni se nasmijao. Pogledam ga opet, a on nešto komentira sa svojom ekipom i opet mi se nasmije. Nisam mogla , a da ne uzvratim osmijeh. I tako sva presretna, a opet glumim nedodirljivu, nekako mi srce neobično veselo ubrza, ali na trenutak. Kad ono, evo njega. Priđe mi. Ne sjećam se točno razgovora, ipak davno je bio, ali...gleda on mene, gledam ja njega. Pa me pozove da plešemo, a ja njemu da nisam raspoložena. I tako on dođe, pa se vrati i par puta. Započnemo razgovor. Slažem mu da imam dečka (nemam pojma zašto), a on meni objašnjava kako curi poput mene nikad ne bi dao da ide u klub bez njega. A ja njemu cijelo vrijeme uzvraćam odgovore tipa: Da, to govoriš svakoj curi. I tako se mi vrtimo u krug. Napokon pristanem plesati s njim i nastavimo pričati. Kaže kako ima 22 godine i kako je vojnik. To me nekako šokira, pošto baš te noći, prije ulaska u klub, pitala sam frendicu: Ej N. A što bi napravila da imaš dečka vojnika? A ona skroz skulirano na to: E pa, da ga imam, više ne bi smio bit vojnika.

Uh , kakva slučajnost. I dok smo razgovarali, nisam ga stigla niti pitati detalje, dođe N. i povuče me, utrpi jaknu i vikne: Moramo krenuti! Zakasnit ćemo! Vuče me za jednu ruku, a on za drugu. Zapravo, izgledalo je smiješno. Dođem do njega i kažem: Budi ovdje sljedeći petak! On klimne glavom i kaže da će biti. Izjurimo iz klub i trk na taxi. No, sudbina je takva kakva je, čudna i prevrtljiva. Stoga, sljedećeg petka nisam mogla doći. Išla sam na put.

I tako došao 4. mjesec, pa 5. mjesec, pa 6. mjesec. Tri mjeseca, tri glupa mjeseca, koja su se činila kao čista vječnost hodala sam u klubove i tražila njega. Nisam znala zašto sam tako zaluđena. Nikad mi se to nije dogodilo. Ali htjela sam ga. Neopisivo. Sjećam se kako bi N. i ja često znale izaći na stanici Sveti duh pa hodati pokraj vojarne, u nadi da će on izaći i pojaviti se. Iako , ni nismo znale da on uopće je tamo smješten. Nisam ništa znala. Samo me vodila intuicija.

Da ne duljim toliko...u šestom mjesecu, sredinom. Kad sam upoznala jednog dečka i počela se s njim zabavljati, jako mi se svidio...i pomislila sam kako eto vojnika neću više niti sresti...dogodio se preokret. U klubu, kad je izašla N., ovaj dečko i ja, uključujući još ogromno društvo. Te noći, ušao je u klub...u INbar, nakon 3 mjeseca. Nikad neću zaboraviti kako sam ga odmah prepoznala. Bila sam tako omamljena. Tresle su mi se ruke i cijelo tijelo. Potražila sam u toj gužvi svoju N. , a kad sam je pronašla napokon, primila sam je za ramena i rekla: On je tu! On je stigao! Došao je! A ona je to primila vrlo smireno i rekla: Znam da je situacija takva kakva je i da si htjela ga zaboraviti, ali idi do njega. Molim te. Bit će ti zauvijek žao što mu nisi prišla i vidjela što bi bilo kad bi bilo.

Poslušala sam. Dok je N. čuvala mi leđa, otišla sam do vojnika. Naravno, kao uvijek, stajao je pokraj šanka sa društvom. Došla sam i nekako neobično i nespretno provirila, a on me ugledao i prepoznao. I tako smo mi počeli pričati, ali nakratko. Vikala sam. Smijala se. Sve u jednom. I rekla sam: Sad kad sam upoznala nekog drugog...i spetljala se, ti tako dođeš odjednom, padneš sa Marsa i očekuješ da ti dam broj. A on je flegmatično rekao da. Iako ruku na srce, bio je pijan. To sam tek kasnije shvatila. Ne pijan, nego pripit. Onako skuliran, a opet...ne. M. se zvao.

Dala sam mu svoj broj. Neka. I našli smo se sljedeće noći opet tamo. Satima smo pričali na klupici o svemu, iako je bio opet pripit. A ja, mala blesača, zaljubila se. Do ušiju. I tako...izašli smo par puta, sve nešto zajedno čudno, a meni to naljepši izlasci u životu. Na kraju je ispalo da sam mu bila nešto za ovako usput, u igri je bila skroz neka treća, s kojom je, od srca se nadam sada iskreno sretan.

A moj život...nastavio se. I evo me, nakon ovih par mjeseci u vezi sa ovim kojeg sam upoznala malo ranije nego što sam srela M.-a drugi put. Unatoč svemu što čini, nisam sigurna...da li je to pravo. Najviše me odbija te njegove izjave da ćemo biti zajedno zauvijek do kraja života sretni. On i ja. Samo, on i ja. Meni je to nezamislivo.

Vjerujem u vječnu ljubav, ali možda ne s njim. Zar uistinu možemo o tome govoriti, ako on ne može odgovoriti ni na najobičniji poziv svakog dana? I čemu sve što čini i svi ti glupi pokloni i mjesta, kad neke najosnovnije stvari ne ispuni. To me smeta. Kad se požalim, ispriča se, pazi dva dana i opet po starom. No čak i to možda nije problem, koliko ja imam osjećaj da moje srce...ipak...u sebi drži mjesta i dalje za neke, koji bi odavno trebalo biti zaboravljeni.

M.